Povijest Muškog učeničkog doma u Dubrovniku
Ovaj tekt napisao je Boris Njavro, a objavljen je u Dubrovačkom listu, 2001. godine. Uz manje izmjene, objavljujemo ga na našoj web stranici.
Krenulo je s Lokruma ‘ 45. godine , nastavilo se u Karmenu, Vili Elizi, Svetom Jakovu, Malom Imperijalu, sve s trajanjem po godinu dana, a završilo u Gružu, na mjestu nekadašnjeg cvjetnjaka Hotela Wregg.
Tu se već godinama, umjesto cvijeća, uzgajaju i odgajaju budući ljudi.
Sve je počelo na Lokrumu davne 1945. godine, iza “onog” rata, Drugog svjetskog. Tu su, kažu priče i sjećanja, u tišini čempresa predivnog otoka, doveli dvadesetak dječaka srednjoškolaca. Vozili su ih brodom svaki dan do Grada u školu. Tako započinje povijest Đačkog doma, zapravo dubrovačkih đačkih domova, povijest koja se završava u Gružu, na mjestu današnjeg Muškog učeničkog doma Dubrovnik.
Nakon Lokruma, u početku s nazivom Dom učenika u privredi, lutao je Dubrovnikom kao duh. Sjećanja i po neki zapis spominju mjesta na kojima se duh mladih smirivao, od Karmena do Vile Elize, u kojoj je danas Fakultet za turizam. Dobri duh je dobio ime i prezime 10. ožujka 1954. godine Rješenjem Narodnog odbora grada Dubrovnika. Od tada je Dom “Ante Jonić”, po jednom od heroja, naravno – narodnih, iz rata kojeg su se tada sjećali kao zadnjeg.
U tom Rješenju među zadacima Doma navodi se kako je, uz “dobru ishranu i higijenske uvjete za stanovanje”, potrebno osigurati I “pravilno idejno- političko i kulturno – prosvjetno uzdizanje i pravilan zdravstveni i fizkulturni razvoj”, sve uz potpis načelnika na čirilici. Kad je Rješenje doneseno, 10. ožujka 1954. godine, Dobri duh Doma spavao je u Villi Elizi, a odlukom načelnika, nakon Iva Petkovića imenovan je novi upravitelj Prosper Novak i to – neograničeno. Vjerojatno će iz tih razloga gospodin Novak voditi Dom sljedećih 20 – tak godina, od Ville Elize, preko Skočibuhe, Malog Imperijala do hotela Belvedere u Svetom Jakovu.
Dobri duh Doma tražio je konačni mir od 1955. do 1961. godine, mijenjajući sva ova mjesta i zgrade. Mir konačno pronalazi u Gružu, na mjestu nekadašnjeg cvjetnjaka Hotela Wregg, i dalje pod upraviteljskom palicom gospara Novaka. 1961. godine Dom konačno ulazi u zgradu u Ulici Svetog križa danas, a tada ulici Ivana Morđina Crnog. Tu je još uvijek!
Prosper Novak upravljao je Domom do 1975.g. a uz njega se u Domu igrao i njegov sin Slobodan Prosperov Novak, danas jedan od najpoznatijih teoretičara i povjesničara hrvatske književnosti. Nakon smirenja Doma u gruškom okruženju i nakon odlaska u mirovinu najtrajnijeg upravitelja, redaju se novi direktori, ravnatelji: Pero Bagović, Fadil Čustović, Miho Mihočević, Vasilije Jovović, Pero Maldini te jedina dama među njima – Ana Medo. Zadnjih šest godina, od 1. lipnja 2002. godine ravnatelj doma je Boris Njavro, inače autor ovog teksta.
Kroz Dom su prošli mnogi učenici, kuhari, kuharice i odgajatelji. Neki od učenika postali su veliki meštri, neki inženjeri , pomorci, neki glazbenici, likovnjaci, a neki i “doturi”. Ima ih na sve strane svijeta. Jedan od prvih štićenika ovog Doma, davne pedeset i neke, bio je prof. Jozo Ajduković, koji će na jednoj od festi Doma reći :“Dom je dao temelje života za nas koji smo ponosni što smo bili njegovi učenici. Sve nas vuče nostalgija za tim danima, danima u kojima se teško, ali lijepo živjelo.” Riječi prof. Ajdukovića, dugogodišnjeg voditelja tamburaških orkestara od Neuma do Prevlake, vrijede za mnoge generacije učenika ovog doma, kao i za sve koji su u njemu ostavili dio svog života, sjećanja i uspomena. Inače, 10. ožujka obilježava se godišnjica našeg Doma.