2023-09-06 15:38:27

Ode nam „šef“ Ibro u mirovinu!

Prvog rujna, ovog petka i prvog dana nove školske 2023./24. godine, uz prigodni domjenak kojim nas je počastio, te redovno veselo i ugodno druženje djelatnika Doma, pozdravili smo se s našim dugogodišnjim kolegom Ibrom Ćerimagićem koji odlazi u i te kako zasluženu mirovinu.

 

 

 



Klikom na više pročitajte cijeli članak o našem Ibrici a pogledajte i fotogalerije:

- Domijenak povodom odlaska u mirovinu

- Domske godine 1

- Domske godine 2

Ode nam „šef“ Ibro u mirovinu!

Prvog rujna, ovog petka i prvog dana nove školske 2023./24. godine, uz prigodni domjenak kojim nas je počastio, te redovno veselo i ugodno druženje djelatnika Doma, pozdravili smo se s našim dugogodišnjim kolegom Ibrom Ćerimagićem koji odlazi u i te kako zasluženu mirovinu.

Legendarni „Šef“, kako su ga zvale generacije učenika Muškog učeničkog doma, Ibro Ćerimagić počeo je u našoj ustanovi raditi kao odgajatelj u studenom 1985. godine, dakle - punih 38 godina! Zbog svog velikog iskustva od 2016. godine do odlaska u mirovinu bio je stručni suradnik.

Svih tih godina ostavio je neizbrisiv trag svojim radom i odnosom prema učenicima mnogih generacija, kao i prema nama, svojim kolegama, u Domu. I jučer i danas, a vjerujemo i sutra, jer sjećanja ostaju za sva vremena.  

Pamtit će ga generacije učenika, mnogi danas očevi, pa i djedovi, kada bi zadnjih dana nastave sa „svojim papirinama“ obilazio škole, kolege nastavnike i razrednike, i pokušavao „spasit što se spasiti može“, pomažući učenicima da „spase godinu!“ Pomagao im je i tijekom školske godine, razgovarao, savjetovao, a i učio s njima... Mnoge je „spasio“ i pomogao im! Kad im je najviše trebalo.

Veliki trag ostavio je u Domu. Proživio je ratne godine Domovinskog rata, često i sam one strašne jeseni devedeset i prve ostajao s učenicima, te ih pod zvukom opće opasnosti vodio do skloništa u crkvi Svetog Križa i ostajao tamo s njima često i dan i noć. Spomenimo i da  je „pregrmio“ i vrijeme korone, sudjelujući i te kako u organizaciji tih ružnih dana.

Sudjelovao je u našim Domijadama svih tih godina, počevši još prije Domovinskog rata kada je u Kuparima najviše „povukao“ u organizaciji tadašnje državne Domijade bivše države, a posebno u onim prvim Domijadama iza Domovinskog rata, kada smo do Zagreba busom putovali i noć i dan, preko Paga trajektom i pod zvukom opasnosti!

Pripremao je učenike za mnoga natjecanja i programe svih tih Domijada; glazba, šah, pa stolni tenis za koji je registrirao čak i klub iz našeg Doma, te još puno toga... a posebno je zavolio folklor.

Svake školske godine osmislio bi neki novi ples, redovno neki stari, skoro i zaboravljen ples iz okoline Dubrovnika. Zauvijek u sjećanju ostaju nastupi folklorne skupine našeg Doma; „Kapetanski ples“ iz Orebića, „Poskočica“ iz Ponikava, Linđo... a vrhunac svih tih nastupa svakako je bio ples „Bijele maškare“ iz Putnikovića! Anegdota koje se treba prisjetiti - kako smo mi ipak samo „muški“ Dom, dugo je tražio ples samo za mladiće. Naime, pravila Domijade nalažu kako nema nastupa iz dva, već isključio učenika samo iz jednog doma!! Saznao je za taj skoro zaboravljen svadbeni ples „Bijele maškare“ iz Putnikovića, u kojem plešu samo mladići skriveni pod maskama, dao velikog truda i nabavio kostime iz tog mjesta na Pelješcu od tamošnjeg KUD -a, nabavio i instrumente za taj ples, te nastupom oduševio sve! Tim plesom, kao i ostalim nastupima s folklorom oduševio je i naše sugrađane, na redovnim završnim nastupima tri dubrovačka učenička doma koji su se godinama održavali u svibnju u prepunom Kazalištu Marina Držića.     

Što još zapisati, čega se još prisjetiti iz svih tih godina vezano za našeg kolegu, našeg Ibru? Bilo bi toga, skoro pa iz dana u dan; savjeta, prijedloga, pa ona njegova „Znaš šta!“ kad bi ga se malo naljutilo, a tek njegovi škerci na sve strane, kad bi nas ponekad i naljutio, ali još više nasmijao!

I tako, svemu dođe neki kraj. Ode naš Ibro u zasluženu mirovinu. Lijepo smo se pozdravili za ovaj dio naših života, iskreno i prijateljski, uz poziv da nam do Doma navrati kad god bude mogao, te uz želje da provede još mnoge lijepe i zdrave godine, između ostalog i čuvajući svoje unuke! Znamo, svaki njegovog savjet i te kako će nam biti vrijedan. On i jučer i danas i sutra ostaje dio našeg Doma. U tom prigodnom oproštaju za sada, njegov prijatelj i kolega Bobo Krkić, inače „prvi čovjek Doma“ s Porte naše ustanove, uz obavezno „See You!“ pročitao je i nekoliko riječi, kao privremeni oproštaj do skorog susreta...

Na kraju balade

Što reć' o čovjeku

koji i kad drugi ne vide, on vidi! I kad drugi ne čuju, on čuje!

To majka samo jednom rađa u sto godina.

Dragi Ibrice, hvala za sve lijepe dane provedene u Domu!

Sretno ti bilo i uživaj u penziji i u malim stvarima!   

B.NJ.


Muški učenički dom Dubrovnik